bosnom behar probeharao

index

2010-09-07T01:32:00.000-07:00

Dobro došli na moju stranicu

Za početak da vam se predstavim, ime mi je Edin, a svi me zovu nadimkom Paša. Rodjen sam u jednoj predivnoj zemlji Bosni i Hercegovini ne tako davne 1977.god u gradu Travniku. A dok sav svoj životni vijek živim u središnjem djelu Bosne u gradu po imenu Vitez.

Dok ste u posjeti na mojoj stranici, imaćete raznolikog teksta i fotografija o lijepoj Bosni i Hercegovini, želim vam prijatno druženje sa svim dobrim ljudima – bosancima ma gdje oni bili.

.

.

2009-05-06T10:41:00.000-07:00

ODUZETA MLADOST

Bilo je to na brdovitom Balkanu, u jugoisticnom njegovom dijelu u zemlji po imenu Bosna i Hercegovina. Svaka porodica je imala svoju demokratiju i svoj mir. Niko nije znao za neke nemire u tom vremenu sto su se desavali u Izraelu i Palestini. To je vecini ljudi bilo smjesno. Svi su isli na posao, radili svoje svakodnevne poslove. A djeca ko djeca isli u skolu zajednicku i samo su razmisljali sta da ucine nesto novo - neke djecije vragolije - da budu u centru paznje kod drugova .

U toj dobi smo svi bili a i ja sam, sam radio te djecije vragolije. Radovao se novom danu da posjetim komsinske jarane, da odemo skupa svi na gradske fudbalske turnire.U mom gradu Vitezu smo se znali svi. Ja sam pripadao dijelu grada po nazivu kolonija, dok je bilo jos tih grupa: penkici i skajevci .Po svemu su se te tri grupe,-djecije grupe- takmicile i natjecale. Imali su svake godine turnire u fudbalu, u vjestinama na vodi, ko ce vise ukrasti Pozicijinih jabuka, a da ga neufati, ko ce od Vase pekara uzeti sa stalaze pereca i mnogo jos djecijih vragolija.

Na cudo prirode vremenom ,svakoga su pocele muciti po glavi neke simpatije i razmisljanja kako ucinuti prvi korak prema djevojci . To su bili takodje lijepi dani naseg djetinstva, kada smo svi setali sa nasim prvim djevojkama i druzili se zajedno i u tom druzenju zajednickom izlazili u kafice. Znalo se je desiti da poslije skole svi grupno odemo na izlet na proplanke iznad Viteza. Da tu ostanemo u rostiljanju i lijepom pogledu naseg grada. Sve bi to bilo dobro da je duze trajalo, to nase druzenje nase djetinstvo.

Jednoga dana ustao sam da ponovim gradivo iz fizike najednom se zacule jake eksplozije u rano jutro - 6:30h. Ja mlad neznajuci za zategnute odnose izmedzu tih vodecih stranaka nacionalistickih, bio sam iznenadjen sa svime. Gledajuci sa okolnog brda po imenu Kamenjace kako lanseri ispaljuju projektile u pravcu Starog Viteza, gdje zive Bosnjaci. Sa upitom svojih roditelja sta se desava i po izrazu njihovih lica i njihovoj cutnji predpostavio sam da je dosao i taj rat sto sam gledao o Izraelu i Palestini.U mislima mi je bilo sta nas to spopade da jedni na druge pucaju, sta je to toliko da jedni druge mrze cak toliko da se i ubijaju. Nedugo poslije toga zaculo se je i nase kucno zvono, ali mi nije ni to zvono bilo slatko ko sto je znalo biti.Otac je stao na vrata da otvori i imali smo sta vidjeti maskirane vojnike s kojima je bio i komsija koji me gledao kako rastem sa njegovim sinom dok se igramo, samo sto je sada dosao po nas da nas vodi u logor tako reci radi nase sigurnosti. Majka kao i svaka majka uplakana, im govori da barem ja ostanem sa njom jer sam mlad, bile su rjeci njihove ne ne i on polazi BRZE. Pognute glave krenuo sam nesmjeci ih pitati ni otac nista gdje nas vode. Ispred zgrade ugledali smo maskirani blindiran autobus zvani autobus smrti. Sa atobusom su nas dovukli do ZDK-a i u te prostorije kada su nas uveli ,vidio sam sve muske glave i moje drugare samo koji su bili Bosnjacke nacionalnosti. Tada mi je bilo sve jasno , da je to to da je to najgore da je to RAT. Bili smo tu u tom logoru neki tretirani psihicki, neki vodjeni na zivi stit, neki u radni vod. A svi bili tretirani kao da smo zivotinje, a ne ljudi, pa se u cosku scucen uz pod da me namjerno bacene bombe neufati geler, zapitam sam sebe boze sta nam rade, zasto sta smo im skrivili dokle ce trajati i dali cemo ostati zivjeti. Nedaleko od nas gledali smo kako umprofor dolazi u drugi objekat kino dvoranu, u kojem je bilo jos zatvorenih Bosnjackih civila. Oni su bili popisani po toj smjesnoj Zenevskoj konvenciji, dok se za nas nije ni znalo. Proslo je u tim prostorijama oko 40 dugih djecackih dana, u kojima sam se prisjecao lijepih dana i sa svojim prijateljima u istim prostorijama sa uzdahom izgovarali svoje vragolije koje smo cinili. Ali tada nije bilo smjeha samo se je u razgovoru osjecao iz svakoga od nas uzdah i na licu tuga, gorcina s poznajom ,da su nam oduzeti najljepsi dani nasega zivota. Nasa mladost je oteta. Po izlasku iz objekata tako reci koji su nas stitili radi nase sigurnosti sto bi moj komsija reko, svako je od nas izlazio kako je umio iz naseg grada Viteza. I ja sam izasao i gledajuci ga sa obliznjeg uzvisenja sa svojim roditeljima. Stezalo se nesto u meni nije mi dozvoljavalo da uzmem zraka tek po malo iz oka mog djecackog skliznula je suza. Nije tek tako sama od sebe skliznula od pomisli gdje su mi prijatelji da li cemo se vidjeti gdje cu sada imati krov nad glavom… . I to razmisljanje mi u trenu prekide ostri zvuk iznad glave, sagevsi se prema zemlji zapita oca sta to bi ko zvizdi, otac rece to je rasprskavajuci metak. Hm a ucini mi se kao da neko zviznu.Tim zvizdukom mi proleti sav moj kratki zivot i preli me po prvi put taj hladni znoj, spoznavsi tada da se moram pokrenuti tuda i da se necu vratiti u Vitez ne mojom zeljom nego zeljom drugih.

Tih dana mi je oduzeta mladost, oduzeto momacko veselje, rastrgali nam prijateljstvo. Preko noci nam umjesto tema, ko je s kojom djevojkom izisao postajale glavne teme ko je ziv, a ko ranjen ili mrtav. Na smrt nismo ni gledali bili smo mladi i u lijepim danima nismo o njoj ni razmisljali. Razmisljali smo o ljepsim stvarima svi mi, a u tim danima su nam samo dolazile tuzne vijesti da je smrt uzela jos mojih bliskih osoba i meni dragih ljudi. Prolazili su dani, mjeseci i godine i zavrsi ta prokletinja iz mozgova tih bolesnih ljudi.Te ideje bolesne njihove nikom nisu dale nista, pa ni nama nedadose nasu mladost, nego su nam je oduzeli u nepovrat. Ni Zenevska konvencija nam je nedade, a toliko svijet vjeruje u nju . I sada svi mi moji drugovi i moji vrsnjaci znaju u trenutku samo sa uzdahom gorcine u sebi da se prisjete neke svoje mladosti, svojih mladalackih dana. Ali ne dugo jer nisu tako dugo trajali jer su nam oduzeli tu mladost i te dane u nepovrat.

Videoalbum

2009-04-29T07:19:00.000-07:00

Vitezani

Stari Vitez

Nova godina 2010

Zenica

2009-04-22T12:02:00.000-07:00

Zenica je grad umjerenih i ugodnih proporcija, ni previše velik da zaguši bliskost među ljudima, ni odveć malen da umanji mogućnost izbora. Zapljuskivana vodama svojih triju rijeka, kao uvijek umivena djevojka. Od svih rijeka koje izviru i uviru u Bosni i Hercegovini, najveća je rijeka Bosna.
Izvire ispod Igman planine, u neposrednoj okolini Sarajeva, a nakon 270 km toka, ulijeva se u Savu kod Bosanskog Šamca.

Prije rata, za vrijeme Titove Jugoslavije, Zenica je uglavnom bila poznata po masovnoj proizvodnji čelika, te znatnoj izgradnji stambenih naselja unutar grada kako bi se odgovorilo potrebama stanovanja rastuće rudarske zajednice.

Ako zanemarimo sloj betonskih visokih zdanja ostaje nam stara Zenica i njeno istinsko srce-osebujni centar sa džamijama pravoslavnim i katoličkim crkvama, te jevrejskom sinagogom. Najatraktivniji dio grada je Stara čaršija. Ovo je glavno središte još iz turskog perioda. Na trgu između ulica Serdarevića i Maršala Tita, naći ćete Čaršijsku džamiju, Medresu, Hadžimazića kuću, te Austrijsku fontanu. Vjerovatno najznačajnija ostavština zeničkog historijskog naslijeđa je tvrđava Vranduk na rijeci Bosni, koja se nalazi 14. km sjeverno od grada.
U Vranduku se završio Batonov ustanak iz vremena Ilira. Nakon što su ih Rimljani konačno pobijedili, žene i djeca su radije skakali u vatru, nego li da postanu rimski robovi. U srednjem vijeku tvrđava je bila od velikog vojnog značaja u odbrani Bosne Srebrene. Čak i danas ovo srednjovjekovno selo je još uvijek nastanjeno. Nedavno restaurirani Vranduk je postao jedna od najbolje očuvanih bosanskohercegovačkih srednjovjekovnih tvrđava . Najpoznatije zeničko izletište. Svega pola sata vožnje od Zenice, Bistričak pruža izvanredan ugođaj svježine u vrelim ljetnim danima. Uređeni sportski tereni, te dobro osmišljena mjesta za izletničko spravljanje hrane i odmor, kao i nekoliko ugodnih restorana i objekata za smještaj koji nude svježu pastrmku i druge specijalitete bosanske kuhinje, sve to daje Bistričaku neponovljivi šarm i ugodu boravka u prirodnom okruženju koji nadahnjuje žuborom potoka i pjesmom ptica koja nastanjuju bistričke zimzelene i listopadne šume.
Idealno mjesto za grupne proslave i tradicionalne bosanske teferiče. Ono nas podsjeća na vremena kada smo još znali uživati u malim životnim radostima.

LJUBAV JE VECA OD SVIH GRANICA

2009-04-04T10:38:00.000-07:00

LJUBAV JE VECA OD SVIH GRANICA

Balkan je tako velik i prostran kontinenet, sa velikim raznolikim zemljama i klimama. A na tom starom gorstackom kontinentu koji prkosi svim klimama, nalazi se jedna mala, lijepa i prkosna, tako stara, a tako mlada zemlja Bosna. U toj maloj zemlji Bosni su mnogi vladali i bitke vodili , ali ona se je uvijek dizala na svoje noge i davala dom svome narodu. Danas u danasnje vrijeme je sve drugacije od prijasnjih bitaka, jer se vode velike ekonomske bitke u kojim samo padaju ljudi neduzni i njihovi bliznji. Dok se njihove vojskovodje i vodje te male lijepe zemlje slade svojim nepravedno stecenim plijenovima, kao da su lesinari-SUPOVI pa se nekada znaju i izmedju sebe potuci radi plijena.
Zelio sam ne toliko puno da svojom suprugom budem skupa i da zivimo jedan normalan zivot koji smo obadvoje prizeljkivali. Supruga je sama bila na drugoj strani svijeta, tako zvanoj Skandinaviji. Sjedio sam usamljen i ljut na nase vodje u lijepoj Bosni.
Pala je odluka jer me je zelja i ljubav vukla prema svojoj dragoj. Odlucio sam da idem kod svoje drage i da u dalekoj Skandinaviji zapocnemo zajednicki zivot u kojem cemo sve imati koliko se budemo trudili i zeljeli. Dok se u Bosni trudis cijeli zivot, a trud ti uzmu opet neki lesinar-sup, da oni mogu uzivati u tvom trudu, dok sjedis i cudis se sto ti je to trebalo. Dosao je i taj dan da dobijem sta reci nego propusnicu da mogu izaci iz te male tako ljepe, pokradene, ponosne Bosne i Hercegovine.
Jutro ranom zorom ustao sam sa pogledom na izlazak jutarnjeg Sunca iznad Bosne. Sa velikim uzdahom i sa torbama u rukama zaputih se na prevoz za Skandinaviju. Ljut ne na Bosnu ne na narod ne na jutarnje sunce, ulazim u autobus za novi zivot sa svojom voljenom. Ljut sam na samog sebe dok sam slusao petnest godina vjetrove po bosanskim brdima kako kroz krosnje fijuce i dok sam slusao planinske zubore zdravih rjeka Bosanskih, zasto sam slusao i petnest godina svoje vodje mlade prkosne Bosne i njihova suluda obecanja. I dok sam petnaest godina radio na tako divnom bosanskom suncu koje ti svaki djelic koze natopi svojim toplim zrakam, da bi vodjini lauferi taj moj trud koristili i uzivali u njemu u debeloj hladovini. Autobus je bio bas ko Bosna u malom, bilo nas je svih vjerovanja religioznih. Nama to nije bila nikakva prepreka u putu i u zajednickom druzenju jer smo svi mi obicni ljudi koji su se oglusili na vodjine zelje i njihova obecanja. Stigli smo na pristaniste u Banjaluku. To je grad veoma fin, ne sto je moja draga rodom iz tog grada, vec po njegovom mjestu i prostranstvu uz korito rijeke Vrbasa bas je jedinstven grad. Poslije smo nastavili nase putovanje kroz nasu lijepu i malu, a ne i tako malu Bosnu. Stigavsi na prvi granicni izlaz iz Bosne, steglo me je u prsima jako jer Bosna je jedna jedina gledam jos neki tren svoju grudu svoju rodnu drzavu ,svoju koljevku svoju diku kako me ispraca ponosno i stoji cvrsto kao jarbol na postolju. Autobus krece al me srce steze i u venama mi nesto jos jace protece. To je neopisivo sta je to u meni u tom trenu, kao kada majka odbija dojence od prsa. Svjesno je napustam svoju Bosnu i Hercegovinu i teska je srca ostavljam u rukama ekonomskih tajkuna, njihovih laufera … .Idem u bolji zivot sa svojom dragom da u nekom Skandinavskom gradu zivimo i uzivamo u nasoj ljubavi sa nasim srcima i Bosnom u njima .

Internetnovine

2009-01-02T08:51:00.000-08:00

Visoko

2008-11-12T09:03:00.000-08:00

U srednjoj Bosni, 30 km od Sarajeva leži grad Visoko, iznad kojega se i danas diže njegova srednjovjekovna tvrđava. Visoko je u srednjovjekovnoj Bosni bio povremena prijestolnica bosanskih vladara. Prvi franjevački samostan podignut je oko 1340. godine u Milama, danas su to Arnautovići. Uz samostan je bila i krunidbena bazilika bosanskih kraljeva posvećena sv. Nikoli, u kojoj se krunio i prvi bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić 1377. godine. U srednjovjekovnoj Bosni i za turske uprave Visoko je jaki trgovački centar, u njemu je carinarnica na karavanskom putu Dubrovnik-Gabela-dolina Neretve preko Konjica prema Olovu i Srebrenici. U tursko doba osobito cvjeta trgovina i zanatstvo, štavljenje kože i ćilimarstvo.

Veoma kvalitetna kožna roba pristupačnih cijena se može kupiti u staroj čaršiji. KTK Visoko je najveća tvornica za preradu kože u cijeloj državi. Njihovi proizvodi se mogu kupiti na sarajevskoj čaršiji, ali ih je vjerojatno jeftinije kupovati ovdje. Stari dio Visokog je minijatura sarajevske Baščaršije.

Vrhunac razvoja Visokog desio se krajem srednjeg vijeka. Postalo je važan društveni, politički i ekonomski centar, imalo je status kraljevskog grada. Ime se prvi put spominje 1335. godine u povelji koju je Tvrtko I izdao dubrovačkim trgovcima. Na ogromnoj ravnici u blizini grada nalazile su se rezidencije banova i kraljeva. U Visokom su se primali strani izaslanici, te su održavane državne skupštine svih bosanskih teritorija.Visoko je bilo važan trgovački centar i kao i svi važniji bosanski gradovi imalo je koloniju dubrovačkih trgovaca. Veliki broj karata i pisama napisanih ili registrovanih u Visokom i njegovoj okolici pokazuju važnost uloge ovoga grada u to vrijeme. Danas je to mali industrijski i trgovački gradić.

Ali ovo bi moglo početi da se mijenja sa sasvim novim arheološkim otkrićem koje se desilo u ljeto 2005.godine.Stručni arheolog sa prestižnog američkog univerziteta Huston, Semir Osmanagić, specijalist za proučavanje piramida, tvrdi da je pronašao prvu i jedinu piramidu u Evropu. Za planinu Visočicu, dom srednjovjekovnih bosanskih tvrđava, vjeruje se da je djelo ljudskih ruku, perfektne simetrične strukture zvane piramida. Arheološka iskopavanja daju za pravo ovim tvrdnjama, dok eksperti i mediji iz cijeloga svijeta pomno prate dešavanja vezana za ovo čudesno otkriće.

Oblast istrazivanja Bosanske doline piramida obuhvata 20 kvadratnih kilometara i obuhvata kompleks od pet piramidalnih gradevina u Visokom, kamene strukture u mjestu Gornja Vratnica 4 km od udaljenom od piramida i mrezu podzemnih tunela koji se protezu ispod citave doline.
Prilikom arheoloskih istrazivanja u mjestu Gornja Vratnica, na dubini od jednog metra ispod povrsine, na terasi sastavljenoj od kamenih blokova koji imaju istu teksturu kao i blokovi na Bosanskoj piramidi Mjeseca, pronaden je dosada najznacajniji artifakt koji najvjerovatnije pripada graditeljima ovih struktura.
Rijec je o kamenoj ljudskoj stopi dugackoj 36 cm koja jasno prikazuje anatomiju stope s pet noznih prstiju. Ovaj artifakt je izraden u kamenu pjescaru.

Fojnica

2008-11-10T01:18:00.000-08:00

Opšina Fojnica, kao što je slučaj i sa mnogim drugim općinama u Bosni i Hercegovini, ima karakteristike koje se poprilično razlikuju na čitavoj njenoj teritoriji.
Posmatrajući je, mogu se uočiti rijeke i brojni potoci, tokom čitave godine, bistre i čiste vode, veliki broj brda i planine bogate šumom i raznolikom vegetacijom, rastinjem, raznovrsnim drvećem, te područja prikladna za poljoprivredu i ispašu stoke. Ovakav raznoliki pejsaž pruža niz prilika i mogućnosti za ekonomski razvoj općine.
Blizina glavnog grada Bosne i Hercegovine Sarajeva, koji je administrativni centar kao i najnaseljeniji grad, također je jedna od prednosti općine.
Općina se nalazi u centralnom dijelu Bosne i Hercegovine, administrativno pripada Srednjobosanskom kantonu/Kantonu Središnja Bosna, graniči sa slijedećim općinama: Gornji Vakuf/Uskoplje, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Kiseljak, Kreševo i Konjic.
Veliki dio površine općine zauzimaju visoravni, pašnjaci i polja, i to 46% u odnosu na ukupnu površinu općine, a od toga 10% polja, 20% visoravni i 16% pašnjaci
Planine su pogodne za razvoj turizma kao i stočarstva, a njihovo bogatstvo šumskim biljem i ljekobiljem pruža mogućnost razvoju trgovine kao i njihove prerade.
Posebno treba napomenuti da voda predstavlja prilično obiman resurs.
Na području općine nalaze se brojni izvori pitke vode kao i termalni izvor, a na planini Vranica prirodno jezero – Prokoško jezero.
Kako se Fojnica nalazi u planinskom prstenu Vranice, Šćita, Zahora i Bitovnje, to je ljubiteljima prirode i planinarenja na dohvat ruke rijetko uživanje na putevima i stazama ovih ljepotica. Moguće je obići i obližnje planine Pogorelicu, Lopatu i Zec. Posebnu nisku u fojničkom prirodnom đerdanu čini Prokoško jezero, koje se nalazi na planini Vranica (na 1636 metara nadmorske visine) i udaljeno je od grada 22 kilometra. Glečerskog je porijekla i u njemu se još uvijek zadržao triton (salamander), vrlo rijetka endemska životinjica, koja inače živi samo u najčišćim vodama. Jezero je poribljeno, a ljeti omogućava ugodno kupanje. Uz jezero su prilegle stočarske kolibe, u kojima se mogu dobiti pravi domaći specijaliteti (ovčiji sir, kajmak, pita, hljeb ispod sača).
Fojnica je danas najpoznatija po svojoj banji čija se radioaktivnost i ljekovitost ispitivala još krajem 19. stoljeća, a eksploatacija počela poslije Prvog svjetskog rata. Danas je to moderno opremljen centar za medicinsku rehabilitaciju, u okviru kojeg djeluju: hotel—REUMAL sa 450 ležaja, bazenom, saunom, trim kabinetom, restoranom, kafanom, kamin salom i kompletnim medicinskim sadržajem za rehabilitaciju i Nova bolnica sa 120 ležaja i svim potrebnim medicinskim tretmanom. Fojnička radioaktivna mineralna voda pripada slabo mineraliziranim termalnim vodama, sa temperaturom koja iznosi 31,5° C i snage radioaktivnosti oko 45 Machovih jedinica.

Vremenska prognoza

2008-11-08T12:02:00.001-08:00

Susret u jesenske dane

2008-11-06T07:52:00.000-08:00

Lijepi jesenski dani

Ta jesen je tako tuzna ,jer sva priroda oko nas blijedi i ptice selice odlaze u toplije krajeve.A jesensko sunce nas smrtnike mami da jos koji trenutak uzivamo u toplini jesenskoga sunca.
Dok je lisce zuto opadalo i kroz grane trosne jos koja sunceva zraka toplo grijala,mene je dodatno ljubav moje Senke grijala u kojoj ljubavi oboje uzivamo.Ona je bas kao ptica selica doletjela iz hladnih prostora u tople moje zagrljaje.Tih dana smo osjetili i vdjeli da i jesen nije i nemoze biti tuzno vremensko razdoblje,jer smo skupa i uzivamo u svakom nasem zajednickom danu,trenutku,minuti i sekundi.Prvih nekoliko dana smo bili u mom gradu Vitezu gdje smo obisli nekolicinu mojih prijatelja i u njihovom drustvu uzivali i druzili se,a na posljetku posto smo zaljubljenici prirode oboje otisli smo na poznato izletiste iznad Viteza po imenu Zabrdje.Razgledali smo prirodu kako je savladava jesen i obuzima u svoje vremenske ruke.Listovi po sumama su imali tako medanastu boju,dok je svjezina zraka osvjezavala nasa pluca a srca su nam bila puna jer smo skupa i tako pod rukom lagano setali i uzivali razgledavajuci tu prirodu i tu jesensku ljepotu u kojoj se nasa ljubav jos vise velica i raste obostrano.Stigli smo na jedno predivno uzvisenje sa kojeg sam joj pokazao panoramu grada Viteza.Bila je presretna i iznenadjena sa tim pogledom jer se Vitez vidjeo kao na dlanu,tako uzbudjena je uradila nekoliko fotografija.Slikali smo se sa prirodnom jesenskom pozadinom i na svakoj slici se da primjetiti da smo sretni ,veseli i vedri.Nismo morali da satezemo svoje smijalice na silu kao da se slikamo za dokumente to su cinila nasa srca i osjecaji sami. Naposljetku smo svratili u planinarski dom da se okrijepimo jednim prirodnim cajem.Dom je bio bas kucnog ambijenta,Senki je neobicno i slatko to bilo i sam enterijer doma joj se na neki sladak nacin svidio.U slast i toplotu doma ispili smo cajeve i odlucili da se nazalost vratimo u gradsku buku,jer su jesenski dani kraci.Stigavsi kuci u Vitez zajednickom odlukom smo odlucili da sutradan krenemo u Banjaluku.
Po dolazku u Banjaluku vrijeme je bilo iznenadjujuce prelijepo i toplo,pa sam Senku navodio na salu—Senka donosi sunce u Banjaluku,a i moguce je jer je sva vedra i vesela i puna pozitivne energije koja zraci iz nje.Sve to taj porast jesenske tenperature i te njene osobine su veoma pozitivno uticale na mene da je jednostavno iz mene od srca izislo njoj upucena rjec volim te. Gledala je me toplo njezno puna u srcu dok joj je dodatno jesensko sunce presijavalo njezno lice.U nasoj Banjaluckoj kuci uz mali predah u njoj ,odmah smo izisli na Banjalucke sokake da setamo i tako setajuci da se odmorimo od puta .
Po zalasku toplog sunca smo sjeli na terasu kafea- Alibabe ispijajuci pice gledali smo kao dva ptica zaljubljena u zalazak sunca nad zelenim Vrbasom.

Znas li kako se ljubav zove?

Ne znas, jer ona ime nema!

Znas li na koga lici?

Ne znas, jer ona lik nema!

Tako su mi rekli drugi,a zasto

onda moja ljubav se zove kao ti?

Banja Luko, ljubavna bašćo

2008-11-04T13:15:00.000-08:00

Banja Luko, ljubavna bašćo

U tebi me cura zanijela

.Zanijela, garavim očima

,Bijelim licem i mednim ustima.

Da se oči kupuju za pare,

Ja bih sebi kupio garave.

Garavušo, kad bi moja bila,

Moja bi se želja ispunila.

Banja luko bašćo mila ti si
moju lubav uzgojila
Uzgojila i na vitke noge digla
Da bi ljubavnom bascom krenula

Mila majko,dovescu je sebi
Bice mila i meni i tebi.

Ljubav jedne banjalucanke

2008-11-02T01:34:00.000-07:00

U Banjaluci,kraj bistra Vrbasa

„U Banjaluci kraj bistra Vrbasa,setala se lijepa Selma , ja kakva je u pojasu svome, sva se Banjaluka ponosi njome. OjSelma, mladosti ti tvoje,budi moja ukrasi mi dvore.Ja cu tebi ljubav darivati i sav Banjalucki sevdah teb ipokloniti“

Po ulasku u toplu i fino geografski smjestenu Banjaluku prvi prizor mi je bio stare bosanske kuce koje su se nizale niz zelenu obalu rjeke Vrbasa.Taj prelijepi pogled me je upotpunosti opio, kao sto je me opila i ljubav moje Selme-banjalucanke, koja je nakon 15 god. odlucila uz moju veliku ljubav i podrsku da posjeti svoj rodni grad Banjaluku.Prolazeci kroz prigradska naselja, sjecanja su joj nadolazila koje mi je u trenucima pricala, o nekadasnjim djelovima tih mjesta, kako su izgledala.Nakon nekog vremena stigli smo i u njenu rodnu kucu, koja se nalazi na Mejdanu. U rodnoj kuci su nas docekelai njeni roditelji sa velikim veseljem jer smo i njih iznenadili sa nasim dolaskom , i jos vecim iznenadzenjem sto je njihova cerka nakon toliko godina stigla u svoje rodno mjesto.Toga dana sa balkona kuce smo razgledali neke nove objekte, dok mi je ona toplo i slikovito opisivala kako je to mjesto prije izgledalo. Poslije kratkoga odmora sa njenim roditeljima i od nestrpljivosti da vidimo Banjaluckog ljepotana i velikana izisli smo u grad. Tog Banjaluckog velikana sam gledao sa terase kako se presijava i kako klizi niz svoje siroko korito, dok smo mi sjedili na terasi starog poznatog lokala-Alibabe- i ispijali bosansku kahvu sa rahatlokumom. Sjedeci tu tako zaneseni tim ljepotanom velikim uzivali smo u ljetnom vecernjem zraku i aksamlucili u nasoj ljubavi koja je tako velika i siroka kao i Banjalucki Vrbas. Naposljetku od lahkog umora kojeg smo dobili u putu za Banjaluku, krenuli smo bas lagano setajuci zapuceni prema kuci. Na balkonu u lijepoj toploj noci gledali smo svjetla Banjaluckih kandilja. Novo jutro smo ja i moja voljena Selma otisli u poznati i stari Kastel. Bili smo bas ostali bez teksta jer tu netreba nikakav tekst, samo dusa i srce uz onu kastelsku tisinu i ljeptu da se to sve sjedini i uziva u tom predivnom kastelskom okruzenju. Setajuci se kroz Kastel u zajednickom zagrljaju stigli smo do stare Kastelske terase sa koje se vidio stari i lijepi Vrbas u svom prirodnom izdanju kojega nijedan pjesnik niti slikar nemozei spjevati i naslikati, kao sto se moze dozivjeti i osjetiti ta njegova tiha ljepota. A moja Selma je jos ljepsa postala jer joj je srce i dusa bila sva popunjena tom ljepotom i tim trenutkom jer ga djeli sa mnom. U tvrdjavi Kastel je smjesten isto tako fini restoran Kazamat gdje smo se i zaputili.U udobnoj basti smo sjeli i sa tog mjesta smo gledali Vrbas zeleni kako tiho kroz njega plove mladi Banjalucki kajakasi i nekolicinu ribara koji se odmaraju u toj ljepoti njegovoj dok iscekivaju sa cejfom da im zatrzaju vrhovi ribarskih stapova. Mi smo to gledali tako opusteni isretni u svemu tome jer skupa to dozivljavamo i puni nam srca i velica nasu srecu i ljubav.

Moja bajka

2008-10-25T00:43:00.000-07:00

Ona zna gdje zivim
zna i kako disem sa kim pijem pice
kome pjesme pisem
Ona zna sta zelim
zna i kad se budim
samo ne zna jedno
da je srcem ljubim

Ona, ona, ona mi je sve
al to nezna niko osim mene
ona, ona, ona mi je sve
promjeni cu ovaj zivot
ako moli me

Ona zna sta zelim
zna i moje muke
da mi bez nje nista
neide od ruke

Ona zna o meni
sto nezna ni majka
samo nezna jedno
da je moja bajka

Bihać

2008-10-22T04:59:00.000-07:00

Bihac se prvi puta spominje 1260. Do 1592. u sastavu je hrvatsko-ugarskog kraljevstva i Habsburske monarhije. Od 1528. bio je kapetanija u sastavu Vojne krajine. Od 1592. do 1878. nalazi se u sastavu Turskog carstva. Postaje sjediste kadije, kasnije sandzakat i kapetanija. Bio je vazno trgovacko i obrtnicko srediste kojem su gravitirala sva tadasnja naselja. Bihac je stradao u drugom svjetskom ratu nakon kojeg se naglo razvija.

Grad Bihać smješten je na sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine i graniči sa općinama Cazin, Bosanska Krupa, Bosanski Petrovac i Drvar, te općinama Donji Lapac, Korenica i Slunj iz Republike Hrvatske. Grad Bihać predstavlja sjedište Unsko-sanskog kantona. Veći dio područja grada Bihaća bogat je vodom: izvorima, potocima i rijekama, od kojih posebno izdvajamo krajišku ljepoticu rijeku Unu sa njenim pritokama Klokot i Unac. Spomenimo samo prirodne ljepote rijeke Une sa lokalitetima u Ripču i nadaleko poznati slapovi Štrbačkog Buka i Martin Broda.

Već tradicionalno, kod Martinbroda se održava i tradicionalna Unska Regata (međunarodna turistička kajak regata) koja je bila prekinuta početkom devedestih godina ali je ovih godina ponovo uspostavljena. Martinbrod je poznat širom Evrope po raftingu, sportu kojem pogoduje nemiran i nestašan tok rijeke Une tako da svake godine privlači velik broj sportaša širom Evrope

Kapetanova kula

Kapetanova kula je sagrađena 1205. i bila je jedna od četiri kule od kojih su tri razorene 1201 – 1202. Prema pučkom kazivanju koje u sebi sadrži neku vrstu historijske podloge, Kapetanova kula, odnosno, utvrđeni Bihać, spasili su glavu ugarskom kralju Beli IV kojeg su do samih zidina gonili brzi tatarski konjanici. U znak svoje kraljevske zahvalnosti Bela IV proglašava Bihać slobodnim gradom i u kameno pročelje kule dadne da se ukleše njegov simbol – crni gavran. Dolaskom Austro-Ugarske na ove prostore, kula je pretvorena u tamnicu ili okružni zatvor. Od tada pa dugo godina kasnije kada je Bihać potpuno izašao iz svojih bedema i postao urbana sredina, Kapetanova kula služila je isključivo kao zatvor. Kapetanova kuli je, sve do 1959. godine služila kao Okružni zatvor, da bi nakon toga bila predana na korištenje regionalnim muzealcima.

Jajce

2008-10-19T07:25:00.000-07:00

Jajce
Jajce je bilo posljedno odbrambeno uporište prije pada u ruke Otomanskom carstvu u 1528. godini. Poznato po masivnom vodopadu koji krasi srce grada, Jajce takođe predstavlja višeslojnost historije ovog područja – sa tragovima Ilira i Rimljana kao i izuzetnih bosanskih i otomanskih građevina. Plivsko jezero nudi takođe veoma kvalitetno mušičarenje, kao i mnoge druge sportove na vodi Na ovom mjestu su se naselile i za njega tokom različitih vremenskih perioda borile mnoge civilizacije. Grad je često mijenjao vladare, a tvrđava u Jajcu je posljednja koja je pala u ruke Osmanlija.U Jajcu je 29. novembra 1943. godine održan AVNOJ koji je bio jedan od najvažnijih momenata historiji Bosne i Hercegovine i koji je potvrdio kao ravnopravnu federalnu jedinicu unutar Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ova rezolucija je bila nacrt budućem demokratskom i federalnom ustrojstvu ovoga regionona.

Rijeka Pliva i jezero

Region rijeke Plive je smješten u sjevernom dijelu centralne Bosne. Regionom dominiraju rijeke Pliva, Vrbas, Janja. Mnogo vjekova ovo područje je bilo glavno uporište bosanskog kraljevstva, tvrđava Jajce je bila posljednje uporište tog kraljevstva.
Tri najveće zajednice u regionu rijeke Plive su Šipovo, Jezero i Jajce. Šipovo je u blizini izvora rijeke Plive, Jezero je na Plivskim jezerima, a Jajce je smješteno gdje se Pliva ulijeva u Vrbas. Ovo mjesto je dom spektakularnim 27 metarskim vodopadima.Rijeka Pliva igra vitalnu ulogu u ekonomskom i okolišnom razvoju ovog bosanskog regiona.

Ona je najvažniji prirodni resurs ovoga regiona jer je izvor vode, kako za ljude, tako i za bogatu faunu, prirodan oblik transporta između visokih planina; nudi lijepe prostore za izgradnju stambenih četvrti, potpomaže poljoprivrednu proizvodnju, hidro-energetski je resurs; te nudi široku paletu mogućnosti za odmor i rekreaciju. Rijeka Pliva daje prirodnu vezu između Jajca, Jezera i Šipova.

Vrbas

2008-10-11T11:31:00.000-07:00

VRBAS

Kroz krsne bosanske planine,
Kroz seher gradove i plodna polja,
Smaragdno zelena tece rijeka,
Donosec’ ljudima vremena bolja.
Niz strmi kanjon kad se spusti,
taj ljepotan zelene boje,
mirisom svojim dusu napuni,
ponosno sapcuci ime svoje.

Kud’ on tece ljudi su sretni a o ponosu njihovu,
na daleko se cuje, on je muzika za svaku sevdalinku,
sto s kajakasem u dusi druguje.
A skakacu sa gradskoga mosta,
Uvjek je bio postelja meka,
Ta hladna voda privlaci ljude,
I zadrzava kraj sebe dok jevijeka i covjeka.

Zaljubljeni par sto se kraj rijeke sece,
I sa teferica pjesma sto se cuje,
Blagoslovljeni bivaju u tom trenutku,
Vrbas-rijeka nemirno srce smiruje.

Vitez

2008-10-10T09:42:00.000-07:00

VITEZ
Vita est morali su zaista uzviknuti putnici kada bi, naročito s južne strane, ujahali u Lašvansku dolinu. Vita est uzviknu li bi zadivljeni ljepotom krajolika, dok se kod naroda taj uzvik pretvorio u Vitez. Ovo je samo jedna od legendi o nastanku imena Vitez, a ona ponajbolje govori o ljepoti ovoga kraja.
Vitez je smješten na obalama rijeke Lašve, 14 km jugoistočno od Travnika. Spominje se u XVII stoljeću kao kasaba. Planinarska kota Zabrđe s obnovljenim planinarskim domom i planina Kruščica su omiljena izletišta i lovišta.Od kulturnih spomenika srednjega vijeka na području Viteza ostali su tek ostaci grada koji se zvao Škaf ili Bosnić, od koga je ostalo malo temeljnih zidova, a nalazi se iznad trase nekadašnjeg rimskog puta nad strmom obalom Prala potoka u blizini Gornje Večeriske.
Krasan je izlet do tog mjesta. Ili od željezničke stanice Bile, ispod Kalvarije preko Velikog Mošunja u Gornju Večerisku ili od željezničke stanice Vitez do crkve u mjestu Vitezu, pa na jug ispod sela Gaćica gdje leži kraj puta poznati veliki stećak “Starac kamen” pa odatle dolinom do škole u Gornjoj Večeriskoj. Od škole stiže se za desetak minuta do grada. Gradska ruševina nije uopće istražena. Zarasla je u gusto grmlje... Najzanimljiviji nadgrobni spomenik srednjega vijeka u srezu je tzv. “Starac kamen” podno sela Gačice. Sudeći po nazivu vjerojatno je podignut nad grobom nekog svećenika srednjovjekovne “Bosanske crkve”.
Općina Vitez imala je prije rata izuzetno razvijenu hemijsku, namjensku industriju, a danas je posebno poznata po poduzetništvu njenih stanovnika. Vitez je u poslijeratnom periodu izrastao u svojevrstan trgovački centar Srednje Bosne, osobito zahvaljujući privatnim poduzetnicima i izgradnji Poslovnoga centra PC-96 smještenog na magistralnom pravcu Banja Luka - Travnik - Sarajevo. Zahvaljujući tome u Vitezu se snažno osjeća poduzetnički duh i privreda se još uvijek drži bolje nego u mnogim drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Razvijena je i drvoprerađivačka industrija, te proizvodnja hrane.Zahvaljujući vrlo snažnim trgovačkim preduzecima koja svojim kupcima mogu ponuditi širok asortiman svega što je potrebno za domaćinstvo, u Vitezu se sve jače razvija specifičan oblik tzv. shopping turizma po čemu je ovaj grad sve poznatiji i u širem okruženju.

Sa vrha Šehitluka -Banjaluka

2008-10-05T08:00:00.000-07:00

Sa vrha Šehitluka, vjerovatno jedna je od najljepših slika Banjaluke koja dočarava desnu i lijevu obalu Vrbasa. Uz ovu sliku sjetimo se i ove pjesme koja pjeva o zelenoj streli.

S vrha Šehitluka, zidina Kastelau srce me rani zelena strijela.
Sad kucaju srca žuborom Vrbasa i kao kad vjetar aleje talasa.
Nosim te u srcu , čuvam te u duši pjevam samo tebi mojoj Banjaluci.
Ti si radost oka, moja topla luka, ti si san djetinjstva, moja Banjaluka.
I hiljade kuća može da se sruši al' ne možeš nikad ti u mojoj duši.
Tu u tom beskraju ti si poput gnijezda iz kojeg se vidi i najljepša zvijezda.
Nosim te u srcu , čuvam te u duši pjevam samo tebi mojoj Banjaluci.
Ti si radost oka, moja topla lukati si san djetinjstva, moja Banjaluka

BANJALUKA

Da bi se Banjaluka kao "na dlanu" sagledala, neophodno je popeti se na Šehitluke. To je jedina tačka sa koje se može vidjeti ne samo grad, nego i njegova okolina. A u samom gradu mogu se raspoznati i njegove ulice, sve veće i ljepše kuće i građevine. Raspolućena hitrim i zelenkastim Vrbasom, Banja Luka se, najvećim dijelom prostire južnom stranom Banjalučkog polja. Sve do austrougarske okupacije, Banjaluka je bila slika i prilika srednjeg tipa muslimanskog balkanskog grada. Svaka kuća je bila posjed za sebe, a zbog nemarno postavljenih visokih zgrada od dasaka sve su kuće izgledale kao da su "donešene iz šuma i livada". Reklo bi se da ovaj grad koji nije računao s vremenom, nije želio da računa ni sa prostorom. Tako se Banjaluka razvijala nadaleko i naširoko. U vrtovima, širokim placevima i ulicama, prilično udaljene jedna od druge, stajale su zgrade, obasijane suncem i obavijene mirisom vrtova. Austrougarskom okupacijom počinju i osjetne promjene. Mnogi stari objekti su bili uklonjeni kako bi se stvorio prostor za izgradnju novih. Time se osjetno prorijedila i promijenila jedinstvena orijentalna slika grada. Potrebe za upravnim prostorijama, školskim zgradama, bogomoljama za hrišćane, za stambenim zgradama mogle su se ispuniti samo izgradnjom novih zgrada. Tako je stvoren kontrast između niskih i ruševnih kuća i novih krovišta. Ipak, vremenom su se nove i stare građevine organski povezivale, a slika grada postepeno dobijala novi sklad.

Istorijat grada Travnika

2008-09-19T11:04:00.000-07:00

Područje današnjeg grada bilo je naseljeno već prije nekoliko hiljada godina stanovništvom mladog kamenog doba. Prije 3.000 godina ovaj kraj je bio gusto naseljen - Ilirima. Devete godine naše ere, poslije teških borbi prodiru Rimljani, da bi Slaveni došli tek u sedmom stoljeću. Iz prvog doba slavenskog naseljavanja nema brojnih relikvija ali zato ima mnogo ostataka srednjovjekovne bosanske države.

U 14.stoljeću utemeljen je Stari grad, koji će po dolasku Turaka poslužiti kao centar oko koga će se razviti buduća kasaba. Tvrđavu je vjerovatno sagradio bosanski kralj Tvrtko. Prvi spomen o Travniku pada u 1463. godinu kada u Travniku boravi Sultan Mehmed II. na putu za Jajce.

Turci najprije naseljavaju tvrđavu, koja je po namjeni trebala da brani ulaz u dolinu Lašve. S obzirom da se Travnik nalazio u blizini granice, Turci pokušavaju da nasele ovo područje stanovništvom, koje bi samo u slučaju potrebe bilo u stanju da se brani. Zato prvim stanovnicima Porta daje privilegije i smanjuje poreze, pa to znatno doprinosi bržem naseljavanju. Pomjeranjem granica na zapad, Travnik ostaje u relativno mirnom području, te se kao takav i razvija. Broj stanovnika se povećava. Grad se širi oko utvrđenja i polako spušta u dolinu Lašve.

Bogata stočarska okolina pridonosi bržem naseljavanju ovog područja, te poslije vojske dolaze obrtnici. Postepeno rastu potrebe, povećava se proizvodnja, razvija zanatstvo i trgovački dio grada - čaršija. Ona se formira uz glavni put neposredno uz rijeku Lašvu. Sa jedne i druge strane Lašve podižu se stambene zgrade i nastaju mahale. U svakoj od njih se nalazi po jedna džamija, koja je centar te mahale. Tvrđava podignuta na brdu još uvijek ima odbrambenu funkciju.

Centralni položaj, a i važan put učinili su da Travnik postane upravno mjesto i središte bosanskog kadiluka. Za Travnik je veoma značajan dolazak vezira, jer se u tom periodu grad još više širi i razvija. Godine 1485. Travnik je imao 11 mahala i 36 krišćanskih porodica. U XVII. stoljeću prolazi kroz Travnik turski putopisac Evlija Ćelebija i spominje dobar grad, uređene bašte, šume i za njega začuđujuće obilje izvorske vode.

Punih 150 godina Travnik će biti sjedište bosanskih vezira. Godine 1809. u Travnik dolaze konzuli, francuski i austrijski, koji ovdje predstavljaju dva najveća evropska carstva. Po njihovim izvještajima Travnik ima 12.000 stanovnika i oko 3.000 kuća. Kasaba se širi prema zapadu, grade se hanovi, bezistani, tophana, stupe, mlinovi i mnogo dućana. Podižu se džamije, medresa, mekteb, česme, sahat-kule i haman. Travnik je pun zanatlija, naročito mnogo ima čurćija, čizmedžija, sarača, tabaka....

Polovinom XVIII. stoljeća izgrađen je vezirski Konak i to zdanje postaje okosnica čaršije. Kasaba tada ima nekoliko esnafskih udruženja. Početkom XIX. stoljeća kontinentalna blokada prisiljava Napoleona na trgovinu sa istokom. On otvara put preko Bosne, te se razvija karavnski saobraćaj koji potiće razvoj grada. Godine 1879. osnovano je Dobrovoljno vatrogasno društvo Travnik, prvo u Bosni i Hercegovini. Klasična gimnazija otvorena je 1882.godine, a 1895. godine i Okružna medresa.

Ngli uspon Travnika prestaje polovinom prošlog stočjeća. Vezirska stolica se seli u Sarajevo i Travnik gubi svoju najvažniju funkciju upravnog centra Bosne. Opada trgovina, obrt, prestaje izgradnja. Travnik postaje kasaba, ostaje keo spomen na jedno doba, na vezire i njihovu vlast. I svaki stari stanovnik zantće vam reći nešto o Dželaludinu i Mehmed paši Kukavici, staroj sahat kuli...

Travnik i dans živi. I danas se u podne rezliježe glas mujezina sa Sulejmanije i mnogobrojnih džamija. I danas, kao nekada francuski konzul, zastane poneki stranac, osluškuje i gleda, a ponosno turbe isklesano iz carigradskog mramora skriva zloglasnog Dželaludina. Jedno vrijereme je prošlo. Ostali su spomenici da svjedoče o jednoj histiriji, o jednom dobu...
TRAVNIČANI, MA GDJE BILI BUDITE PONOSNI NA SVOJ GRAD I NIKAD NE ZABORAVLJAJTE SVOJE NAJMILIJE

Foto registar

2008-09-18T07:41:00.000-07:00

Ljubav u vezirskom gradu Travniku

2008-09-07T01:51:00.000-07:00

Po izlazu iz moje rodne opštine Vitez, ja i moja voljena Selma smo se zaputili u Travnik.Dok smo se priblizavali vezirskom gradu Selmi sam opisivao kako je to divan grad Travnik, ona je pokušavala da u mislima stvori tu sliku, ali ubrzo sam je zamolio da na tren sklopi oči jer sam je htjeo iznenaditi izgledom Travnika po ulasku u njega.Taj njegov prekrasni i gorštački izgled starog grada u zalasku sunca. Selma je na moj znak otvorila svoje vedre i svjetle okice, koje su u trenutku ugledale staru vezirsku gradnju grada Travnika pod kandiljima i osjaju zadnjih sunčevih zraka. U tom trenutku su joj oči jos više zasijale od sreće i ljepote Bosansko Hercegovačkog grada i sa vedrim mi osmjehom uputila tople rječi -volim te- .Od njene sreće i njenih iskrenih riječi srce mi je zadrhtalo, kao malo lane na svojim staklenim malim nogama. Stigli smo na nase željeno odredište gdje ćemo se smjestiti za boravak.

Pošto je topla ljetna noć zavladala nad Travnikom izisli smo da prošetamo čarsijom i da se osvjezimo nekim napitkom. Selma je u noćnoj šetnji pod mojom rukom osjetila oko sebe tu Travničku opuštenost i mirnoću čaršijsku, u kojoj je uživala punim plućima i srcem. Od slatkog umora i putovanja smo završili ranije šetnju, da bi sutra ustali ranije i počeli sa obilaskom grada.
Što bi stari ljudi rekli po jutru se dan poznaje, znali smo da će nas i to služiti fino sunčano vrijeme. Na prvom mjesto sam je odveo na Plavu Vodu, na jutarnju kafu. Selma je bila bez teksta kada je vidjela taj prizor predivni i jutarnje ispijanje, poznate Lutvine kafe pored c čiste i bistre plave vode. Sjedili smo u miru i sa užitkom odmarali svoje ušne školjke uz žubor svježe vode. Dovoljni su nam bili samo naši pogledi da nam bude jasno koliko jedno drugom značimo. Naposljetku smo se zaputili laganim koracima uz plavu vodu iznad koje je se uzdizao stari vezirski grad Travnik. Zagrljeni jedno uz drugo kao dva slavuja na grani smo posmatrali jato riba u bistro plavoj vodi i u ljubavnom zraku oko nas osjetili njenu planinsku svježinu. Kako smo se približavali staroj gradnji bacali smo poglede svojim zaljubljenim očima na pogled Travnika i uživali u trenucima ko što uživamo i u našoj ljubavi. Kada smo došli u stari grad razgledali smo drevne prostorije, minarete i munare koje su se izdizale kao koplja janičara u pohodu. Zadivljena Selma tim trenucima nije toliko imala šta za reći, ali njene oči i vedro lice koje je sijalo više nego danjsko sunce reklo mi je koliko me unjela u svoje meko srce. Sa tom spoznajom od te ljepote i želje prišo sam joj sa zagrljajem i uputio iskrene rječi koje su iz mog srca izletile kao dzule iz turskoga topa VOLIM TE. Ostali smo u vezirskoj tvrđavi da uživamo u toj ljepoti i u pogledu, a onda se zaputili preko starog turskog mosta u niža naselja, ka centru novijem djelu Travnika. Sjeli smo u jedan fini lokal da kahvendišemo a preko puta smo gledali kako se prozima stara sahat kula i munara džamije kao blizanci jedno uz drugo. Nakon predaha smo šetali gradom i uživali u našim iskrenim osjećajima i jačali našu ljubav sve više i više. Pred sumrak smo otišli do poznate šarene džamije i uživali u toj neobičnoj gradnji. Jer je jedina džamija mislim u svjetu gdje je munara postavljena na kontra stranu objekta od drugih džamija. Tu smo takodje uradili nekoliko slika svojih gdje je Selma iz svog srca rekla , -e ti si moj Paša dok sam joj ja odgovorio a ti moja Pašinica.Drugi dan smo poslije Lutvine kahve koju je tako slatko Selma ispijala sa ćejfom i užitkom pored plave vode zaputili u kuću Ive Andrića. Grad Travnik ja napravio jedan tako mali fini muzej u njegovoj rodnoj kući. On je naš Bosansko Hercegovacki nobelovac koji je napisao dosta dobrih knjiga a meni jedna od naj boljih Travnička Hronika. Selma je bila i ostala občarana tom starom vezirskom jezgrom grada Travnika kao sto sam i ja ostao slatko opijen njenom ljubavlju i ljepotom koja zrači iz nje, i upija je moje srce kao papir što upija piščevo mastilo.