Bilo je to na brdovitom Balkanu, u jugoisticnom njegovom dijelu u zemlji po imenu Bosna i Hercegovina. Svaka porodica je imala svoju demokratiju i svoj mir. Niko nije znao za neke nemire u tom vremenu sto su se desavali u Izraelu i Palestini. To je vecini ljudi bilo smjesno. Svi su isli na posao, radili svoje svakodnevne poslove. A djeca ko djeca isli u skolu zajednicku i samo su razmisljali sta da ucine nesto novo - neke djecije vragolije - da budu u centru paznje kod drugova .
U toj dobi smo svi bili a i ja sam, sam radio te djecije vragolije. Radovao se novom danu da posjetim komsinske jarane, da odemo skupa svi na gradske fudbalske turnire.U mom gradu Vitezu smo se znali svi. Ja sam pripadao dijelu grada po nazivu kolonija, dok je bilo jos tih grupa: penkici i skajevci .Po svemu su se te tri grupe,-djecije grupe- takmicile i natjecale. Imali su svake godine turnire u fudbalu, u vjestinama na vodi, ko ce vise ukrasti Pozicijinih jabuka, a da ga neufati, ko ce od Vase pekara uzeti sa stalaze pereca i mnogo jos djecijih vragolija.
Na cudo prirode vremenom ,svakoga su pocele muciti po glavi neke simpatije i razmisljanja kako ucinuti prvi korak prema djevojci . To su bili takodje lijepi dani naseg djetinstva, kada smo svi setali sa nasim prvim djevojkama i druzili se zajedno i u tom druzenju zajednickom izlazili u kafice. Znalo se je desiti da poslije skole svi grupno odemo na izlet na proplanke iznad Viteza. Da tu ostanemo u rostiljanju i lijepom pogledu naseg grada. Sve bi to bilo dobro da je duze trajalo, to nase druzenje nase djetinstvo.
Jednoga dana ustao sam da ponovim gradivo iz fizike najednom se zacule jake eksplozije u rano jutro - 6:30h. Ja mlad neznajuci za zategnute odnose izmedzu tih vodecih stranaka nacionalistickih, bio sam iznenadjen sa svime. Gledajuci sa okolnog brda po imenu Kamenjace kako lanseri ispaljuju projektile u pravcu Starog Viteza, gdje zive Bosnjaci. Sa upitom svojih roditelja sta se desava i po izrazu njihovih lica i njihovoj cutnji predpostavio sam da je dosao i taj rat sto sam gledao o Izraelu i Palestini.U mislima mi je bilo sta nas to spopade da jedni na druge pucaju, sta je to toliko da jedni druge mrze cak toliko da se i ubijaju. Nedugo poslije toga zaculo se je i nase kucno zvono, ali mi nije ni to zvono bilo slatko ko sto je znalo biti.Otac je stao na vrata da otvori i imali smo sta vidjeti maskirane vojnike s kojima je bio i komsija koji me gledao kako rastem sa njegovim sinom dok se igramo, samo sto je sada dosao po nas da nas vodi u logor tako reci radi nase sigurnosti. Majka kao i svaka majka uplakana, im govori da barem ja ostanem sa njom jer sam mlad, bile su rjeci njihove ne ne i on polazi BRZE. Pognute glave krenuo sam nesmjeci ih pitati ni otac nista gdje nas vode. Ispred zgrade ugledali smo maskirani blindiran autobus zvani autobus smrti. Sa atobusom su nas dovukli do ZDK-a i u te prostorije kada su nas uveli ,vidio sam sve muske glave i moje drugare samo koji su bili Bosnjacke nacionalnosti. Tada mi je bilo sve jasno , da je to to da je to najgore da je to RAT. Bili smo tu u tom logoru neki tretirani psihicki, neki vodjeni na zivi stit, neki u radni vod. A svi bili tretirani kao da smo zivotinje, a ne ljudi, pa se u cosku scucen uz pod da me namjerno bacene bombe neufati geler, zapitam sam sebe boze sta nam rade, zasto sta smo im skrivili dokle ce trajati i dali cemo ostati zivjeti. Nedaleko od nas gledali smo kako umprofor dolazi u drugi objekat kino dvoranu, u kojem je bilo jos zatvorenih Bosnjackih civila. Oni su bili popisani po toj smjesnoj Zenevskoj konvenciji, dok se za nas nije ni znalo. Proslo je u tim prostorijama oko 40 dugih djecackih dana, u kojima sam se prisjecao lijepih dana i sa svojim prijateljima u istim prostorijama sa uzdahom izgovarali svoje vragolije koje smo cinili. Ali tada nije bilo smjeha samo se je u razgovoru osjecao iz svakoga od nas uzdah i na licu tuga, gorcina s poznajom ,da su nam oduzeti najljepsi dani nasega zivota. Nasa mladost je oteta. Po izlasku iz objekata tako reci koji su nas stitili radi nase sigurnosti sto bi moj komsija reko, svako je od nas izlazio kako je umio iz naseg grada Viteza. I ja sam izasao i gledajuci ga sa obliznjeg uzvisenja sa svojim roditeljima. Stezalo se nesto u meni nije mi dozvoljavalo da uzmem zraka tek po malo iz oka mog djecackog skliznula je suza. Nije tek tako sama od sebe skliznula od pomisli gdje su mi prijatelji da li cemo se vidjeti gdje cu sada imati krov nad glavom… . I to razmisljanje mi u trenu prekide ostri zvuk iznad glave, sagevsi se prema zemlji zapita oca sta to bi ko zvizdi, otac rece to je rasprskavajuci metak. Hm a ucini mi se kao da neko zviznu.Tim zvizdukom mi proleti sav moj kratki zivot i preli me po prvi put taj hladni znoj, spoznavsi tada da se moram pokrenuti tuda i da se necu vratiti u Vitez ne mojom zeljom nego zeljom drugih.
Tih dana mi je oduzeta mladost, oduzeto momacko veselje, rastrgali nam prijateljstvo. Preko noci nam umjesto tema, ko je s kojom djevojkom izisao postajale glavne teme ko je ziv, a ko ranjen ili mrtav. Na smrt nismo ni gledali bili smo mladi i u lijepim danima nismo o njoj ni razmisljali. Razmisljali smo o ljepsim stvarima svi mi, a u tim danima su nam samo dolazile tuzne vijesti da je smrt uzela jos mojih bliskih osoba i meni dragih ljudi. Prolazili su dani, mjeseci i godine i zavrsi ta prokletinja iz mozgova tih bolesnih ljudi.Te ideje bolesne njihove nikom nisu dale nista, pa ni nama nedadose nasu mladost, nego su nam je oduzeli u nepovrat. Ni Zenevska konvencija nam je nedade, a toliko svijet vjeruje u nju . I sada svi mi moji drugovi i moji vrsnjaci znaju u trenutku samo sa uzdahom gorcine u sebi da se prisjete neke svoje mladosti, svojih mladalackih dana. Ali ne dugo jer nisu tako dugo trajali jer su nam oduzeli tu mladost i te dane u nepovrat.
